Oduvijek sam ja bila ta koja odlazi. Ispraćali su me bez pozdrava i uživala sam dok sam ih ostavljala, poklanjajući im jedino lažnu nadu da ću se nekad vratiti. Znala sam istinu. Kad odem, ja se nikada ne vraćam, i do tada niko nije učinio da se osjećam kao da želim ostati. Da je zapravo tu moje mjesto, tu u tom toplom zagrljaju. Samo jednom sam poželjela ostati i baš tada to je bilo nemoguće. Nikada neću zaboraviti teške korake dok sam odlazila, kako sam se silno željela vratiti, ali kroz misli su mi prošla lica svih onih koji su ostajali i osvrnula sam se kako bi vidjela njegovo lice. Nisam ga mogla zamisliti sa molećivim pogledom kako gleda za mnom čekajući da se predomislim. Nije me razočarao. Jedino što sam vidjela bila su njegova leđa koja mi je toliko puta okrenuo, i njegov ponosni hod koji sam toliko voljela. Sad nije išao prema meni, već je bježao od mene. Poželjela sam vrištati, ali samo sam nastavila dalje. Od tada više ne stajem. Zamalo me ubila spoznaja da postoji neko sličan meni, neko ko odlazi, neko koga ne mogu ostaviti ukopanog u mjestu, iza sebe dok odlazim. On je bio takav, ali nije mu uspjelo da ode od mene. Ja ipak odlazim malo bolje.